Engleske ruže
 
Engleske ruže posebna su sorta ruža što zbog svog robusnog rasta (150 – 180 cm), što zbog velikih cvjetova koji nalikuju na božur. Važna odlika svih engleskih ruža je da imaju opojan voćni miris. Tvore velike samostojeće grmove pa se sade ili pojedinačno, ako želimo dominantan grm u vrtu ili kao cvjetna zavjesa kojom ćemo odvojiti vrt ili načiniti ogradu.
 
Ljepota cvijeta ruže inspirirala je brojne pjesnike za stvaranje veoma lijepih stihova, kako u naše vrijeme, tako i tijekom povijesti. Još je rimski pjesnik Ausonius, koji je živio u Bordeauxu, pisao pjesme gledajući zalazak Sunca iz svoga ružičnjaka. Ruža je oduvijek predstavljala kraljicu svega cvijeća i bila je prisutna u svakom vrtu od najstarijih vremena do danas. U vrtu je uzgajana oduvijek, od kada postoje vrtovi, najprije zbog ljekovitih svojstava, a kasnije zbog ljepote i mirisa. I danas  je najomiljenija cvjetna vrsta i nalazi svoje mjesto gotovo u svakom vrtu.

Povijest ruže

Divlje su ruže postojale na Zemlji i prije čovjeka. Fosilni ostaci iz Colorada i Oregona (SAD) potvrđuju njihovo postojanje već otprije 31 milijuna godina. Čini se da su u pretpovijesti ruže rasle samo na sjevernoj polutki naše Zemlje. Posljednje tri tisuće godina postoji čvrsta povezanost između ruže i čovjeka. U starom Egiptu ruža je bila posvećena božici Izidi. U grobnicama su pronađeni ostaci vrste Rosa richardii, inače poznata kao "sveta ruža iz Abesinije".

U staroj Grčkoj uzgajane su i vrste Rosa sancta i Rosa centifolia. I u Rimljana ruže su bile na visokoj cijeni kao vrtne biljke; uzgajane su u svim vrtovima. O tome nam svjedoči rimski povjesničar Plinije Mlađi iz prvog stoljeća poslije krista, koji je opisao 12 vrsta ruža, njihovu važnost u liječenju i prehrani, pa je preporučivao da se od njih pravi med, ocat, mirisna vodica, čaj od plodova, spaljene latice za bojanje obrva, a prašak od latica kao deodorant. Rimljani su ruže uzgajali i komercijalno. I danas se mirisno ružino ulje proizvodi primjerice u Bugarskoj i Francuskoj.

Srednovjekovni su vrtovi ograđeni prostori unutar dvoraca i samostana. Uzgajane su ljekovite, biljke za bojanje, otrovno bilje, ljiljani i ruže. No, tek u 18. stoljeću nastaje prvi ružičnjak, rosarium, vrt u kojem je zastupljen samo jedan rod - rod Rosa. Bio je to ružičnjak dvorca Malmaison, nedaleko Pariza. Dvorac je preuređen za Josephine Bonaparte, Napoleonovu suprugu.

Opis ruže

Ruža je grmolika vrsta i ne spada u skupinu cvijeća. Ovisno o klasi kojoj pripada, grm ruže može biti nizak i širok, uzak i uspravnog rasta, može se penjati ili se pružati po tlu, grane mogu biti uspravne ili obješene. Po granjama je raspoređeno trnje, sitno i brojno kod divljih vrsta, a krupno i rijetko kod kulturnih, cijeplenih hibrida (križanaca). Kod nekih vrsta trnovi su vrlo dekorativni, primjerice kod vrste Rosa omeiensis pteracantha ima široke i krupne vatrenocrvene trnove.

 

 

 

Floribunde nazivaju se još i park ruže. To su dekorativni grmići visine 50-70 cm, cvjetovi su u skupinama i obično se koriste za formiranje cvjetnih gredica i ukrašavanje raznih površina. Zbog svog niskog rasta i bujnog cvata omiljene su i kao ruže za sadnju u žardinjerama.

 

Sam naziv govori o načinu njihova rasta ali postoje razne sorte, od onih koje pužu strogo po zemlji, pa do robusnih pokrivača visine 60 cm. Cvatu grozdovima sitnih cvjetova. Ovisno o sorti i habitusu, koriste se za sadnju u kamenjare, prekrivanje većih površina ili kosina, prekrivanje škarpi i zidova i sl.

 

POVRATAK NA POČETAK