Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija

  

Pod kolokvijalnim imenom Druga Jugoslavija ili Titova Jugoslavija podrazumijeva se socijalistička republika koja je obuhvaćala današnje države Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Crnu Goru,Kosovo, i Makedoniju, a postojala je od 1943.-1991./ godine.

Ime države

Država je promijenila tri službena imena:

U doba njenog postojanja nazivali su je Nova Jugoslavija, da bi je razlikovali od prethodne, stare tj. Kraljevine Jugoslavije.

Povijest

Detaljniji članak o ovoj temi: Povijest Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije

 

Politika

Od početka, pa do pred kraj (slobodni izbori u Hrvatskoj i Sloveniji u travnju 1990.), bila je pod punom vlašću Komunističke partije Jugoslavije (kasnije mijenja ime u SKJ - Savez komunista Jugoslavije), čijem je čelu od 1945. do 1980. bio Josip Broz Tito.

Vodeća uloga Komunističke partije Jugoslavije bila je garantirana ustavom iz 1946. i kasnijim ustavima. Vojska, koja u početku nosi naziv Jugoslavenska armija a od 1953. Jugoslavenska narodna armija, bila je pod striktnom partijskom kontrolom, te je imala poseban položaj u političkom sustavu, koji je do izražaja došao u razdoblju raspada države. Josip Broz Tito je koncentrirao u svojim rukama sve ključne položaje u državi i njegov je autoritet bio neupitan sve do njegove smrti 1980. godine. Nakon njegove smrti, najviše tijelo vlasti u SFRJ postaje kolektivno predsjedništvo od osam članova (po jedan iz svake republike i pokrajine), koji se rotiraju na mjestu predsjedavajućeg svakih 12 mjeseci. Time je nastavljena tendencija ka decentralizaciji, započeta 1970-ih godina. Realna politička moć koncentrirana je ponajviše na nivou republika i pokrajina; to je značilo međutim decentralizaciju političke moći u rukama političkih elita republika i pokrajina, a ne stvarnu demokratizaciju.

JNA ostaje jedinstvena i "nadnacionalna", a uloga Saveznog izvršnog vijeća (savezne vlade), ograničena je na ekonomska pitanja. Vrlo kompliciran sustav odlučivanja na saveznom nivou, zamišljen tako da se zadrži ravnoteža između "unitarističkih" i "separatističkih" tendencija, činio je vrlo teškim donošenje, a još više provođenje odluka.

Organizacija federacije

Prema Ustavu SFRJ iz 1974. godine Skupština SFRJ bila je najviše tijelo vlasti u okviru prava i dužnosti federacije (Parlament). Skuština SFRJ sastojala se od dva doma:

Predsjedništvo SFRJ su činili po jedan član iz svake republike i autonomne pokrajine, koga je birala skupština republike/autonomne pokrajine, tajnim glasanjem na zajedničkoj sjednici svih vijeća skupštine i, po položaju, predsednik Saveza komunista Jugoslavije. Mandat člana Predsjedništva trajao je pet godina. Predsjedništvo SFRJ imalo je predsjednika kojeg je iz reda svojih članova za vrijem od jedne godine biralo Predsjedništvo. Predsjedništvo je predstavljalo SFRJ u zemlji i inozemstvu i bilo je najviše tijelo rukovođenja i zapovjedanja oružanim snagama SFRJ u ratu i miru, a te ovlasti je u ime Predsjedništva obavljao predsjednik Predsjedništva. Josip Broz Tito bio je Predsjednika Republike bez ograničenja trajanja mandata, odnosno do svoje smrti.

Savezno izvršno vijeće bilo je izvršno tijelo Skupštine SFRJ (Vlada). SIV su činili predsejdnik, članovi Vijeća izabrani suglasno načelu ravnopravne zastupljenosti republika i odgovarajuće zastupljenosti autonomnih pokrajina i savezni sekretari i drugi dužnosnici koji su rukovodili saveznim tijelima uprave i saveznim organizacijama određenim saveznim zakonom. Predsjednik i članovi SIV-a birali su se na četiri godine.

Socijalističke republike i autonomne pokrajine [uredi]

SFRJ je bila federacija sastavljena od šest socijalističkih republika i dvije socijalističke autonomne pokrajine koje su bile u sastavu SR Srbije.

  

Federalna jedinica

Glavni grad


SR Slovenija

Ljubljana


SR Hrvatska

Zagreb


SR Bosna i Hercegovina

Sarajevo


SR Crna Gora

Titograd


SR Srbija

Beograd


SR Makedonija

Skoplje

SAP Vojvodina

Novi Sad

SAP Kosovo

Priština

DFJ

U DFJ su postojale: Federalna Država Crna Gora, Federalna Država Bosna i Hercegovina, Federalna Država Hrvatska, Federalna Država Makedonija, Federalna Država Slovenija, Federalna Država Srbija (Autonomno Kosovo i Metohija, Autonomna Vojvodina). U praksi se često kratilo formalni naziv izuzimajući iz istoga dio "država".

FNRJ

U FNRJ su bile: Narodna Republika Bosna i Hercegovina, NR Crna Gora, NR Hrvatska, NR Makedonija, NR Slovenija, NR Srbija (u okviru NR Srbije bile su AP (autonomna pokrajina) Vojvodina i AO (autonomna oblast) Kosovo i Metohija) točnije Autonomna Kosovsko-metohijska oblast.

Gospodarstvo

Društveni i politički sustav razvijao se od početka 1950-ih, pod krilaticom jugoslavenski put u socijalizam, u originalnom pravcu nazvanom samoupravni socijalizam, baziranom na tzv. društvenom vlasništvu (umjesto državnog vlasništva, proklamiranog u SSSR-u i drugim komunističkim zemljama) i društvenom (ili "socijalističkom") samoupravljanju. Taj je sustav bio decentraliziran, bio je fleksibilniji i uvažavao neke elemente tržišne privrede, tako da je bio ekonomski efikasniji, demokratskiji i pogodniji za razvoj standarda i sloboda građana od sustava drugih komunističkih zemalja, baziranog na strogoj centralno-planskoj privredi i rigidnoj kontroli. Jugoslavenski model socijalističkoga samoupravljanja doživljavao je brojne izmjene i reforme, da bi od 1976. i Zakona o udruženom radu, postao najbliži tzv. tržišnom socijalizmu iliti tržišno usmjerenom socijalističkom [radničkom - što je bitno za naglasiti] samoupravljanju.

To je omogućilo brz ekonomski rast 1950-ih godina (nakon što je prevladana kriza izazvana raskolom sa SSSR odnosno Informbiroom 1948), zatim i rast životnog standarda 1960-ih i smanjivanje političke respresije, u čemu je ključni događaj bilo smjenjivanje Aleksandra Rankovića 1966. godine.

Stanovništvo

Glavni članak:Stanovništvo Jugoslavije

Prema zadnjem popisu stanovništva iz 1991. Jugoslavija je prije raspada imala 23.528.230 stanovnika. Gustoća naseljenosti bila je 92 stanovnika/km2.

1948., 3 godine nakon nastanka, napravljen je prvi, tzv. "skraćeni" popis stanovništva u novonastaloj Jugoslaviji prema kojem je ustanovljeno 15.772.098 stanovnika. Po prvi put je popisivana "nacionalnost" stanovnika, s mogućnošću da se svatko sam izjasni (ili ne izjasni).

Etnički je sastav 1948. bio sljedeći: Srbi 41,5 %, Hrvati 24 %, Slovenci 9 %, Makedonci 5,1 %, Albanci 4,8 % i drugi. Muslimani su tada vođeni kao "Jugoslaveni-neopredijeljeni"; njih je bilo 5,1%, dok se dio stanovništva islamske vjeroispovijesti iz BiH, Srbije Crne Gore izjasnio kao Hrvati ili Srbi. Najveći gradovi SFR Jugoslavije 1971. bili su: Beograd (790 100), Zagreb (566 100), Skopje (312 000), Sarajevo (292 200), Ljubljana (173 000), Split (151 900), Novi Sad (141 700), Rijeka (132 900), Niš (127 300), Maribor (97 200), Osijek (93 900), Banja Luka (89 900), Subotica (88 800), Kragujevac (71 200), Priština (69 500), Bitola (65 900), Zrenjanin (59 600), Titograd (54 500), Pančevo (54 300), Tuzla (53 800) i Zenica (51 300).

Kultura

Državni blagdani

Nova Godina, Dan rada, Dan mladosti, Dani ustanka (svaka republika i pokrajina je imala svoj), Dan borca, Dan JRM, Dan Republike, Dan JNA, Dan dječje radosti.

Pred raspad, Božić, Uskrs i Dan mrtvih su postali neradnim danima. Bilo je i prijedloga da bude i Dan ujedinjenja, 1. prosinca, ali je odbijen, iz razloga što je tada nastala kraljevina SHS, koja nije priznavala nacionalna prava svim narodima.

 

Zanimljivosti

Prva, druga i treća

Riječ je naravno o kolokvijalnim nazivima, uobičajenim u svakodnevnom govoru, ali pojavljuju se i u ozbiljnoj povijesničarskog i politološkoj literaturi.

Samo ime Jugoslavija označava "državu južnih slavena" (vidi članak Južni Slaveni. Službeno se to ime koristi od 1929, kada ranija Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca nakon uvođenja šestosiječanjske diktature, dobiva ime Kraljevina Jugoslavija. Državu pod dinastijom Karađorđevića, koja je postojala 1918-1941. (pravno i do 1945), nazivamo Prva Jugoslavija.

Slijedila je još tzv. "Treća Jugoslavija", državna zajednica Srbije i Crne Gore, koja je nosila naziv Savezna Republika Jugoslavija od 1992. do 2003. godine, u iluzornom pokušaju da se prikaže kao neposredni nasljednik Druge Jugoslavije. S obzirom na to da su četiri od šest država proglasile razdruživanje iz SFRJ, taj pokušaj da se ime zadrži nije imao nikakvog temelja. Od godine 2003. državni savez nosi ime "Državna zajednica Srbija i Crna Gora". Na referendumu održanom 21. svibnja 2006. 55,4% glasača u Crnoj Gori glasovalo je za osamostaljenje. Crna Gora je ubrzo proglasila osamostaljenja, što je međunarodna zajednica, pa i Srbija, već u lipnju 2006. priznala.

Četvrta Jugoslavija?

Neki autori čak govore o "četiri" Jugoslavije, a prema konceptima njene strukture, odnosno ustavnog uređenja i koncepta.

Dejan Jović, zagrebački politolog koji predaje u Škotskoj, u svojoj doktorskoj disertaciji a kasnijoj knjizi "Jugoslavija - država koja je odumrla" spominje "prvu" Jugoslaviju kao onu koja je u svom srcu imala ideju stvaranja jugoslavenske nacije, od 1918. do 1939.[4]

"Druga" je bila 'sporazumska', od Sporazuma Cvetković-Maček 1939, kada je stvarena Banovina Hrvatska. Time je priznata hrvatska posebnost, čime se odustalo od ideje stvaranja jedne nacije.

"Treća" je bila Titova Jugoslavija, od 1944. do ustavnih izmjena krajem šezdesetih odnosno početka sedamdesetih. Ona se temeljila na socijalizmu, ali i na jugoslavenstvu. Tito je, primjerice, izjavljivao za sebe da je i Jugoslaven, i da se država ipak temelji na bratstvu i jedinstvu, tj. ideji etničke sličnosti među njenim konstitutivnim narodima.

Četvrta je Jugoslavija po Joviću više Kardeljeva nego Titova. Ona slijedi koncept Ustava 1974., kojega je autor Edvard Kardelj, a trajala je do 1990. i usvajanja novih ustava pojedinih republika SFRJ.

Vrati se na početnu stranicu